Snažan dramski esej

Scenski susreti Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život s Ivom Andrićem u dramatizacijama Sibile Petlevski započeli su 2016, kada je premijerno postavljena Prokleta avlija, od tada igrana više puta na matičnoj sceni Novog života, Vidri u Draškovićevoj. Nastavak je, kako u kazališnoj knjižici objašnjava redatelj Mario Kovač, trebao uslijediti uskoro, sezonu ili dvije poslije, no „umiješao se život“. Stoga je drugi dio zamišljenoga diptiha praizveden tek sada. Naslov mu je Krugovi, temelji se opet na Andrićevoj prozi, no izvori su prošireni te su uz Prokletu avliju uključeni i Put Alije Đerzeleza, Pismo iz 1920. godine i Znakovi pored puta. Redatelj je ostao isti, Mario Kovač, baš kao i autorica dramatizacije Sibila Petlevski te više glumaca (iako ne svi).

Igor Kučević snažno i zaneseno igra Maksa, a na sceni ga uvjerljivo prati i Vojin Perić
kao partner u raspravama, Petar / Snimio JASENKO RASOL

Situacija koja dočekuje publiku doziva, dakako, Bosnu, njezin je kolorit nepogrešivo prisutan u ženskim kostimima (kostimografkinja Vesna Kutnjak) i prepoznatljivim temama iz sevdalinki u glazbenoj pozadini (izbor redatelja). No tu je i urbani kontekst, svijet univerzalan koliko i lokalan, naznačen je kostimima dvojice intelektualaca, liječnika i pisca Maksa i, također pisca i bivšeg svećenika Petra te scenografijom koju čini ulična svjetiljka i zid oblijepljen osmrtnicama (David Čavara i Sanja Siročić). Treći element scenografije zapravo je golema prazna osmrtnica, u koju svaki od glumaca prilikom ulaska na scenu nakratko umeće glavu. Dozvan je tako već na početku središnji motiv Krugova, koji predstavu neće napustiti do kraja – smrt. Kojim god putem dolazila, a najrjeđe je to ona prirodna, mnogo češće ratna i nasilna, smrt je postojana, gotovo jedino stabilno mjesto u kaosu prostora na vjetrometini stalnih promjena i prevrata. Intelekt je u tom i takvu svijetu, istovremeno i paradoksalno, jedino utočište i nerazumljiva smetnja, način bijega od stvarnosti, ali i utapanja u nju. Maks i Petar vode beskrajne rasprave o nizu tema, idealima, estetici, mržnji, vjeri i ateizmu, fikciji i metafikciji. No rezultat je, koliko god se oni opirali, ne dopuštali vlastitom intelektu da potone u glib svijeta gdje su krv i blato stalno pomiješani, jednako porazan. Maks to svjedoči vrlo zorno, radi kao liječnik u ratnoj bolnici, do lakata u krvi, dok svijet oko njega prolazi još jedan ciklus urušavanja. Na kraju i njega sustiže, a tko drugi nego smrt.

Iako je na sceni niz likova, Krugovi ponajviše funkcioniraju kao duodrama dvojice snažnih osobnosti, Petra i Maksa. Svi ostali, dvije žene, Samra i Sevda, suđenice, Pukovnik i Ranjenik svedeni su na funkcije u epizodama centriranima oko njihovih razgovora. Prizori se nižu jedan za drugim u gotovo preciznu ritmu, cjelina je tek labavo okupljena likovima te ono što zaista Krugove drži zajedno i omogućuje da se ne rasplinu u niz neovisnih prizora duh je Andrićevih tekstova, nepogrešivo prisutan od početka do kraja. Pritom je nekoliko je prizora dramski snažna naboja, osobito pri kraju kada se prisutnost rata više ne može izbjegavati zatvaranjem u intelektualne bjegove. Krv je sve prisutnija, sve vidljivija, sve bliže, krvava košulja koja se do maloprije prala u koritu sada se, u obliku liječničke odore, ne može i ne stiže oprati. Ipak, predstava je dominantno osovljena oko teksta, ostale su komponente mizanscene prvenstveno ilustracija, okvir. Maksa igra Igor Kučević i čini to snažno, zaneseno, uvjerljivo prenoseći koprcanje ideja i ideala u pokušajima nadvladavanja stvarnosti. U tome ga prati Vojin Perić kao Petar, Maksov partner u raspravama, ali i svojevrsni meštar ceremonije, pisac koji je istovremeno tvorac i lik u vlastitom djelu. Ružica Domić-Lalović, Suzana Bliznac, Marijo Glibo i Andrej Drenski pojavljuju se u manjim, no redom dorađenim ulogama.

Mnogo je predstava koje su se u posljednje vrijeme bavile ratovima i njihovim posljedicama na ove ili one načine. Razlozi su očiti, rat u Ukrajini geografski je blizu, no nije ni izbliza jedini. Ljudi bez ratovanja očito ne mogu, što je spoznaja razorna potencijala. Istovremeno, rat traži razaranje svake racionalnosti i empatije, pretvaranje ljudi u strojeve. Ratovi su uvijek bili stvarnost, koliko god se možda donedavno, barem u Europi, mislio da su daleko. Krugovi su predstava koja zorno i bolno dokazuje njihov potencijal razaranja svake intelektualne sigurnosti. U tome su izrasli manje u predstavu, a više u vrlo snažan dramski esej.